|
Arhitekt Edo Šegvić: Urbani Sveti Duje Splita |
 |
 |
|
Subota, 09 svibnja 2009. 18:57 |
 Splitski arhitekta, i arhitekturni Splićanin Edo Šegvić (60) - jer je tako umjetnički građen da «mirita» katedru tumača Splita kao prostora i kao fenomena sa svim njegovim običajima i «karikaturistikama», a ne samo s arhitektonskim odrednicama – evo je zaslužio i Nagradu grada Splita 2009. za godišnji stvaralački doprinos. I to je slabo upućenome potpisniku ovih redaka samozatajni Šegvić odlučio priznat tek negdje usred razgovora, a zapravo smo sjeli popričat u povodu velikoga splitskog blagdana na Svetoga Duju i u povodu Šegvićeve knjige «Naš dil Mediterana» u kojoj je autor objasnio na više od 400 stranica teško objašnjivu lipotu Splita.
Danas se piše «samozatajni», ali kod Šegvića je u pitanju plahost i oprez kojim nagrađeni arhitektonski autor i tumač pristupa svemu i svakomu ponajprije zbog visokog kriterija. Zato je Šegvić i uspio «Našim dilom Mediterana» prošetat «šotobraco» i sa splitskim govorom i s arhitektonskim jezikom šta je po hrabrosti u totalnom kontrapunktu s njegovom samozatajnošću radi čega je jedva prizna za Nagradu, pa je prizna i da se plaši diktafona, i da se nada da neće morat držat govor na svečanosti podjele nagrada.
Šegvića se zadnjih godina najviše zna po Matejuški jer se prominilo po duzine poteštata otkad je Šegvić prvi put Gradu skrenuo pažnju na potrebu uređenja toga mandrača di se sakrila povijest staroga ribarskoga Splita.
- Još je bija Škarić kad san prvi put reagira radi onoga saobraćajnog znaka na stupu da je Matejuška zabranjena za ljude posli onoga slučaja s momkom kojemu se odlomilo tlo pod nogama. Svakoga san gradonačelnika iznova podsjeća da im je tamo negdi po škafetinima moj prijedlog kako bi tribala izgledat Matejuška… Jer je studijom prometne gradske mreže iz 1996. današnji đardinić na Matejušku bija predviđen za okretište autobusa, neki su planirali gradit rukometno igralište, a nudilo se i ideje tipa parkiralište.
I šta će drugo nego uvatit panika jednoga arhitekturnog Splićanina ka šta je Šegvić. Brzo je nacrta uređenu Matejušku i bez ikakvog natječaja darova je nacrte i idejne škice Gradu da bi se tek pod gradonačelnikom Buličićem, posli Škarića i Beroša, a pred izbore za Puljića, uredilo po Šegviću Matejuškinu jednu stranu. I o čemu je sve Šegvić vodija računa… Matejuška je rijetko misto u gradu s WC-om i za invalide, na jedno misto je veliki stari kamen pronađen u radovima pa šteta da se baci – zgodno udubljenje je Šegvić iskoristija da se imaju di napit mačke, a zna se i di je bila piškera…
- …jer me jedan veliki stručnjak za stari Split i Veli Varoš pita za piškeru misleći da je to zahod, a radi se o starome izvoru sumporne vode koji je već prijašnjim građevinskim zahvatima prekriven. Sad se može vidit, naznačio sam gdje izvire u more ispod šetnice. Puno sam radeći na Matejuški proveo vrimena sa Tončom Kliškićem, finim starosjediocem s Matejuške koji se lipo odmjereno izražava o sebi pa kaže kako je on potomak najstarijih ribara s Matejuške. Njega san sluša pričat kako se tu di su sumporne vode okupljaju cipli jer se, kaže, dođu ličit oni ranjeni…
Vanjski mul Matejuške bit će besprijekorno uređen, može se prošetat, sist, a možda će se stranci i osunčat ili čak okupat ka zadnjih godina na Rivu.
- Mene vuče jedna druga misao, možda bi se mogli dolazit slikat za vjenčanje. Svi uvaženi projektanti neke drukčije Matejuške ka šta je na primjer parkiralište, ili ka šta je još Fabjan Kaliterna mislio gradit veliki hotel, pripali su me najviše radi onoga vanjskoga mula Matejuške koji je po meni izuzetno dragocjen ka jedino misto odakle se možeš osvrnit na Rivu i Split, na Svetoga Duju, Prokurativu… Dok si na ovoj ovamo strani, na Rivi, to ne možeš vidit. I koja bi to bila katastrofa lišit Split, Splićane i goste toga prekrasnog pogleda na cili grad i njegovu lipotu.
Šegvić je i u intervjuu dosljedan lokalnome izražavanju:
- Dosta sam se mučija dok nisan raskrstija s tom dilemom oću li govorit splitski jer su mi mnogi savjetovali da to ne činim a sad mi nije žal šta san bija tvrdoglav jer šta će drugo jedan Josip Božanić nego u dijalektu govorit o jednoj Falkuši. Kako ćeš prevodit na književni jezik na primjer priču o ciloj ruži vitrova, a ovako je osim toga i iskrenije, pa i po meni jasnije. Neću se hvalit da sam baš jedini, jedini, ali ovo je sigurno prva knjiga o arhitekturi Splita di se lokalnim govorom ne govori u nekoj zafrkanciji ili radi usiljene ležernosti, nego se tim govorom ovoga prostora tumače ozbiljne stvari pa mislim da su tu jezik i arhitektura srodni. I čitatelju je tu i tamo ponuđena neka šala uz ozbiljnost, pa se to može čitat isto ka da popiješ lijek uz malo cukra. Osim priče o Splitu, i njegovoj arhitekturi, te činjenicama koje knjigu čine kao nekim leksikonom Splita, naveo sam na primjer i šta se prodaje na peškariji ili pazaru, govoreći o životu na tim bitnim splitskim prostorima, a tu i tamo pustio sam i neki komentar, onako usput, odrebata, jer je to moja knjiga pa mi je bilo dopušteno, a kome smeta ili ga ne zanima, slobodno može preskočit pa prošetat naprid i na miru po splitskoj lipoti.
Izabravši splitski jezik za napisat cilu knjigu o tako ozbiljnoj stvari ka šta je arhitektura Šegvić se nije plašio kritičara provenijencije Smojinih politikantskih neprijatelja:
- Meni svaka usporedba sa Smojom imponira, od gušta san mu predvidija ondje spomenik, koji je već prethodno predviđen odlukama Grada, čak je autor morao bit pokojni Vasko Lipovac. Upravo ovih dana Grad raspisuje javni natječaj za idejno rješenje spomenika Smoji na Matejuški, a prema odluci gradskog vijeća iz 2007. Smoje je bija glas naroda i od viđenih Splićana činija je legende, junake, rubrike ka Ćakule na šentadi ili Mali marinko pa zahvaljujuć tome Split toga vrimena nije zaboravljen nego gradu i njegovim građanima evo još uvik stvara identitet, ugled, renome, ili vonj, smrad, danas bi se reklo brand. A u moju knjigu nima politike. Nastala je kao podsjetnik u razdoblju od desetak godina, zapisivanjem da ne zaboravim, pa san na kraju sve to ipak stavija u korice.
Istražujući Šegvić je pronalazio i činjenice koje nigdje nije pronašao kao zapisane, a u golemoj literaturi o Splitu treba se snać za neku stvar na brzinu osvijetlit sa svih strana. - Palo mi je na pamet kako bi to recimo učinija čovik koji je odlučija doselit, preselit u Split. Neće valjda potrošit godine rada, nego bi sve odma volio saznat i imat na jednome mjestu, pa sam se u svojoj knjizi trudio postić baš tu svrhu, od svakodnevnog života jednog prostora do njegove arhitekture, povijesti, postanka, današnje uloge…
Sigurno sam subjektivan jer mi dolazi da Šegvića usporedim sa Bachom. «Naš dil Mediterana» o Splitu govori u više slojeva istodobno. A to tako lipo ulazi u uho, polifono, isto ka da Ispod Ure klapa piva. Šegvić šarmira tako šta ne dištonaje, a to se može pripoznat iz ove njegove izjave:
- Moj odnos je najprije poštivanje prema nečemu šta se zove Split. Uzmimo ta rasvjetna tijela. Toliko san se mislija za Matejušku i na kraju iz novoga, suvremenoga dizajna izabra svitla s oblikom visibabe koja najviše podsjećaju na oni ribarski feral. To se zove poštivat prostor u kojemu radiš, poštivat ono šta si zateka. Toga bi se pridržava i da san radija na Kmanu. Ali opet se to ne mora svakome svidit, nema tu objektivnoga, sve je uvik kako je pojedinac na kraju izabra, ali more bit da se s nekim mo'š složit.
I razumija san da Šegvić oće reć kako je bitno ipak ne smetat. To me podsjetilo na Dinka Kovačića u kojega radi Šegvićev sin Duje, isto arhitekta. A nemoguće je ka umjetnik ne smetat. Moraš imat svoj stav. Samo šta nije lako svoj stav interpolirat u jedan toliko već 1700 godina istaknuti stav ka šta je Split i Dioklecijanova palača. Sve su to rezultati moje ćakule s Edom Šegvićem koji zna koji put naglo skrenit u neočekivanu kalu:
- Meni pada na pamet Frane Gotovac...
Ma di se sad njega sitija? Frane Gotovac je bio prorok kad je projektirao za Hajduka stadion na Starome placu jer je Hajduk ka živi spomenik Splitu mora zauvik ostat „interpoliran“.
- Pa mi je na pamet jer se sićan koliki je bija autoritet kad je napisa pohvalno o mome Pothodniku i upa u studijo pa zagrmija „di je oti mali Šegvić?“... Splitu danas fali jedan takav autoritet koji bi nas sve ukrca u jedan složni tim da Split ne raste stihijski. Naravski da ne moš Split razvijat i dalje ka Malo misto, ali neki timbar, stil i red, tribalo bi zadržat. A kako kad niko nikoga ne sluša. Moj pothodnik je danas iznakažen jer je tu gradija svatko šta god je tija, a s druge strane imamo prokletstvo Prokurative di niko ništa ne čini već kroz nekoliko država i sistema. Na kraju svega eto se čovik može utješit da je ta visoko podignuta „ručna“ ipak rezultirala barem nekom zaštitom Splita. Jer, je li vam ikad palo na pamet koja je to lipa parcela naša splitska Riva. Pa sad promislite koliko je tu moglo priko noći osvanit vikendica? A ipak nije. I Split je po Rivi jedinstven na Jadranu, ko još ima tako otvoren izlog prema moru, prema gostu, sa jednom širokogrudnom lukom...
Ka izmišljeno za učinit Monte Carlo i nakrcat ga jahtama pa živit od skupoga veza.
- To bi stvarno bija kraj. I baš radi one „ručne“ koja smeta i radi toga običaja Splita da se sam sa sobom kara u najvećoj jubavi, mogu mirno poć leć i siguran sam da se to neće dogodit. Jer će uvik neko bit kontra. Pa makar i oni šta ne znaju ništa, ali znaju da su kontra. Glavno da nismo kontra Splita.
SPOMENICI
Zna se da 40 godina Split nikome nije diga spomenik, naročito ne vladarima, pa niti Titu. Zato se i dogodilo da je lako proša Orson Welles. Ali isto tako lako mora bit da će se ukinit kino Marjan na Prokurativu iako je tu Teatrin, okupljalište mladih, a nekad je bio i Teatar. Sad ćemo tu dobit butigu o postoli. Konzervatori bi morali reagirat ka u slučaju Morpurga na Pjaci.
BARTUL
Posli 30-tak godina Šegvićev lik Bartul vratio se na stranice Pometa u Slobodnu Dalmaciju, a izašlo je izdanje koje autor naziva stripovnicom, što je u stvari reprint svih stotinjak Šegvićevih odnosno Bartulovih intervencija u Pometu od 1972. do 1974.
HAJDUK
I danas Križevoj, točnije Stagnja 1, u potkrovlju na vrh svoga arhitektonskog studija, di ima i kužinicu pa i za bacit srdele na gradele, Šegvić drži na zidu uokvirenu karikaturu legendarne Hajdukove momčadi: Beara, Kokeza, Broketa, Luštica, D. Grčić, L. Grčić, Rebac, Vukas, Matošić, Šenauer, Vidošević.
MATEJUŠKA
Palme s Matejuške doživjele su humano preseljenje, a posađene su murve ka u stara doba. Šegvić podsjeća da bi drugi na naše misto platili jednoga ribara koji bi krpija mriže za turiste pa kad ih zakrpi da ih ispara i iznova. I to je kulturna baština. U ime toga je Šegvić „projektira“ kamin za Kebela da može i dalje gradelavat za ribare s Matejuške ka i dosad.
MOSTOVI
Malo ko zna da je Split ima sedam mostova prije nego je ukopana ferata. Šegvić naročito žali za Malim mostom jer ga djetinjstvo veže za Istarsku. Kad se njih više ne može vratit onda Šegvić zapaža kako je Split izrasta uz Žrnovnicu i Jadro i da bi mostovi na ulazu u Split s Jadra i Žrnovnice bili dva idealna znaka. Novinarski je bilo odma ga upozorit:
- A moga bi vas čut Jure Radić!?
Piše: Mario Garber
Snimio: Veljko Martinović
|
|
